(400) brukă (rom. brucă) шиљак1 [imenica] brukă (mn. bruś) [akc. brukă] (i. ž.) — (tehn.) ① šiljak, zašiljen drveni ili metalni predmet, koji se koristi za bušenje rupa; probojac ∎ în trîabe o brukă sî strapung gaura la kurauă — treba mi šilo da izbušim rupu na kaišu ∎ ku brukă đi ļiemn să fak gîăurļi la opinś — drvenim šilom buše se rupe na opancima ② sadiljka, zašiljen štap koji se koristi za sađenje povrća ∎ muĭarĭa đemult a pus piparka șî varḑa ku bruka, da an ku sapaļiga — žena je ranije sadila papriku i kupus sadiljkom, a prošle godine motičicom ∎ đi vrodată șî kukuruḑu s-a pus ku bruka — nekada je i kukuruz sejan sadiljkom ③ šilo, majstorska alatka koja se koristi u opančarskom i saračkom zanatu ∎ maĭsturi au mulće suarće đi bruś — majstori imaju razne vrste šila ③ drveni šiljak ili veterinarski pribor, trokar, za probadanje trbuha kod preživara ∎ kînd să unfla vaka đi deteļină, trîăbe ku bruka sî-ĭ să înpungă burta đi parća stîngă — kad se krava prejede deteline, treba da joj se šiljkom probode trbuh sa leve strane [Crn.] ③ (antr.) Brukă, poļikra-n Arnaglaua — Bruka, nadimak u Rudnoj Glavi ∎ la Ĭanku Brukă ĭ-a dat așa poļikră, k-avut narau să „bruśaskă”, să-nvîre nasu șî unđe trîabe, șî unđe nu trîabe — Janko „Bruka” je dobio ovaj nadimak jer je voleo da „buška”, da zabada nos i gde treba i gde ne treba ♦ (demin.) brukiță ♦ (augm.) brukuoń ⑥ stožer ∎ în Tanda klaĭa să grîmađașće pi brukă — u Tandi plast se dene oko stožera [Por.]
|